Autobusni kolodvor - nekad i sad
- zatvori
Pitao me nedavno jedan gospodin kako sam uopće došao na ideju da pokrenem portal koji će se baviti cestovnim prijevozništvom... Pitao me i kakve veze imam sa prijevozničkom branšom... jesam li radio u branši... a moj odgovor... pa imao sam čvrstu vezu... živio sam 13 godina pored autobusnog kolodvora...
Znate kako je izgledala moja idealna subota, ako gledamo od navečer prema podnevu: 02.00-23.00 izlazak sa curom, 23.00-20.00 utakmica (aktivno sam se bavio sportom), 20.00-17.30 basket i društvo iz kvarta na lokalnom igralištu, 17.30-16.00 šetnja autobusnim kolodvorom... tada je još tu bio onaj stari kolodvor sa "kružnim tokom", na mjestu gdje je sad samo parking... a sa onog dijela prema Držićevoj aveniji su odlazili autobusi za inozemstvo... znate, subotom od 16.00-19.00 ih je najviše kretalo... e tu sam se ja smucao... a sve to na svega 300-400 m od mjesta gdje živim, šta sam mogao više poželjeti...
Vrijeme radnje: sadašnjost... prije neki dan poslovni partner iz Zadra mi je slao moj digitalni foto-aparat autobusom... kad dolazi u zagreb?... u 18.30... nema smisla da šaljem tajnicu van radnog vremena... a uostalom i baš sam se veselio što ću se moći malo vratiti u djetinjstvo... super, bio sam tamo na dolaznim peronima u 18.00... sjedio i gledao... i uživao...
onako usput vidim... ispred mene stoji gospodin srednjih godina i prilazi mu mlada zgodna djevojka... "joj, oprostite ne biste vjerovali ali fali mi deset kuna za autobusnu kartu"... i gospodin uredno vadi deset kuna... lijepo... zapamtite ovo, ima još o toj djevojci...
Ovaj dolazni peron ima jedan veliki nedostatak... potpuno je zatvoren, pa ako stojite pored autobusa kojem radi motor... bolje da se odmah odmaknete... a stalno stoji tamo neki autobus... ipak, utjeha je što se svaki deseti vozač pridržava obavijesti na tabli: "VOZAČI, MOLIMO GASITE MOTORE".... rekorder je tamo stajao punih 12 minuta sa upaljenim motorom... i onda ugodni ženski glasić sa razglasa pokušava nadjačati motore... "obavještavamo putnike da autobus... brruumm... iz Zadra... brruumm... kasni u dolasku oko... brruumm-deset... minuta" ... naravno da nisam dovoljno dobro razumio ključnu riječ... ma sigurno je rekla deset ili možda dva-deset, a nije valjda tri-deset minuta... mario budi strpljiv, šuti, sjedi i uživaj... prošlo je tri-deset minuta, a od autobusa iz Zadra niti volan... a ništa, idem na informacije zatražiti točnu informaciju... a gospođa na informacijama... da, gospodine kasne deve-deset minuta... sad sam dobro razumio... imali su kvar...
Osjetih ja lagani brruumm u želucu, pa ajde da pojedem nešto... grozničavi pogled u novčanik... samo da mi je žena stavila novce, ili možda da kažem, samo da nije imala moj novčanik u ruci... ne, ne, kod moje družice vrijedi ona prva polovica rečenice... punih 14 kuna... imam barem za sjesti... možda ne i za pojesti... krenem prema restoranu, a prema meni ista ona mlada djevojka od prije nekoliko rečenica... "oprostite, ne biste vjerovali..."... ma, mačko vjerujem ja tebi, a bome niti ti meni ne bi vjerovala... nisam se mogao odvojiti od tih kuna, ali da nisam vidio onaj prvi njezin razgovor, pitanje je da li bih je ovako otpilio ili bih svjesno ostao bez sendviča... ipak, razveselio sam se što su sendviči bili samo 10 kn, nema veze što je unutra "materijala" za kunu... a za 4 kune sigurno mogu popiti i jednu mineralnu... mogao sam doslovce jednu... 1 dcl = 2.5 Kn... umiljato pogledam mladu nervoznu damu (normalno da je nervozna kad joj završava smjena), izgledam sasvim kulturno, poslovna torba i to... ma nema druge, možda je šarmiram... "oprostite, ne biste vjerovali..." ne pali... ostajem na 1 dcl... ali bolje išta nego ništa...
Vrijeme je da se javim i svojoj supruzi da uopće nisam siguran kad ću stići kući... otvaram pretinac torbe sa mobitelom... u kojem NEMA MOBITELA... ne, to nije istina, pa da, ostavio sam ga u firmi... a zašto me tajnica nije nazvala na mobitel da sam ga zaboravio u firmi :) čut će me sutra... ma red je da joj se nekako javim, ipak je prošlo puno vremena, sigurno će brinuti... opet mi nema druge... "oprostite, ne biste vjerovali"... tek treća-sreća... onaj prvi mi se nasmješio kao da mu hoću pojesti mobitel, drugi se pravio gluhonijem, a treći je bio iznimno ljubazan... veliko mu hvala ako kojim slučajem čita čušpajz... sve u svemu, nisam baš neki profi prosjak...
20.30 - ako me matematika ne vara to je stodva-deset minuta zakašnjenja, a novih informacija niotkuda... naravno da nisam mogao samo sjediti na dolaznim peronima... pa oglušio bih... šetao sam malo i po odlaznim... i razmišljao... ovo je definitivno poslijepodne koje će pronaći mjesto u čušpajzu... i onda... 20.50 evo ih... lijepa troosovinska Setra, zar je moguće da je bila u kvaru... sad bi mi samo trebalo da moj digitalac nije doputovao sa njima... to bi mi bio vrhunac... TU JE... još mi je samo ostalo tramvajem i autobusom otići do ureda koji mi uopće nije blizu autobusnog kolodvora, naime auto sam ostavio ispred, jerbo zašto da idem u grad sa autom, kad ću se brzo vratiti... stigao sam kući prije ponoći...
A i ona djevojka "oprostite, ne biste vjerovali" je sigurno skupila dovoljno novaca za kartu, kamo god da je putovala...
|
